Prebacivanje korporativne odgovornosti na otpornost potrošača

Nobelovac, ekonomist Joseph Stiglitz, nedavno je u vezi s Covid-19 istaknuo kako su SAD stvorile ekonomiju bez elastičnosti. Bilo bi pošteno reći da SAD nije jedina, ali je najupečatljivija jer je poznata kao najbogatija zemlja na svijetu. 

O mnogim čimbenicima koji čine elastičnu ekonomiju raspravljat će se u mjesecima i godinama koje predstoje. A kako vlade sastavljaju pakete za one koji su izgubili posao ili kojima je potrebna podrška uslijed ove krize, također treba ispitati pitanje kako stvaramo pojedince koji su financijski otporni.

U SAD-u savezni paket poticaja uključuje jednokratni ček od 1,200 američkih dolara osobama koje zarade manje od 75,000 američkih dolara. 

Čak i uz druge kratkoročne promjene poput zamrznute otplate studentskog zajma, odmora na hipoteke i sniženih kamatnih stopa na kreditnim karticama, ti napori vjerojatno neće stvoriti dovoljnu financijsku otpornost da prežive dugoročni ekonomski utjecaj koronavirusa: oni su samo ljepljenje da pokrije neke duboke rane u gospodarstvu. 

To nisu dovoljno velika rješenja za budućnost koja bi, prema klimatskim znanstvenicima, možda mogla vidjeti kako se globalno gospodarstvo suočava s mnogo dramatičnijim šokovima. 

Nije raketna znanost

Ono što čini štedljive potrošače, osim viših plaća, je niži dug i veće uštede. To nije raketna znanost, ali potrošački dug u mnogim zemljama raste dok štednja i dalje stoji. 

Podaci Federalnih rezervi 2019. pokazali su da 40% američke populacije ima uštedu manje od 400 USD, dok je anketa GoBankingRatesa (također prošle godine) procijenila da je 58% uštedjelo manje od 1,000 USD. To je zabrinjavajuće: većina stanovništva nema dovoljno rezervnih dijelova da izdrži čak i mjesec dana nezaposlenosti. 

U nekim se europskim zemljama čini da su štednje u hitnim slučajevima jednako slabe. Jedna od tri osobe u Velikoj Britaniji ima manje od 1,500 funti. 

Situacija je, možda i iznenađujuće, još gora u gospodarstvima u razvoju: posljednje izvješće Global Findex Survey-a za 2017. pokazalo je da, dok je 55% onih u gospodarstvima s visokim dohotkom imalo neke uštede, samo 21% u gospodarstvima u razvoju. 

Anomalija je Njemačka u kojoj je potrošački dug, iako raste, znatno ispod vrhunca 2008. godine. To je nevjerojatan kontrast sa SAD-om, gdje je dug kućanstava krajem prošle godine dosegao rekordne visine. 

Njemačka kućanstva prošle su godine oduzela oko 11% svog raspoloživog dohotka, u usporedbi s manje od 7% u SAD-u, objavio je MMF. Zašto? 

U Njemačkoj se štednja povećavala tijekom posljednjeg desetljeća usprkos negativnim kamatnim stopama. Njemačka kućanstva prošle su godine oduzela oko 11% svog raspoloživog dohotka, u usporedbi s manje od 7% u SAD-u, objavio je MMF. 

Zašto? 

Barem je dijelom kulturološki: na Njemačku utječe kombinacija njezinog financijskog sektora - štedne banke, Landesbanken (državne regionalne banke) i kreditne zadruge čine više od 75% financijskih institucija prema broju i oko 35% imovina. 

Usporedite to sa SAD-om gdje banke u zajednici čine 15% imovine, a komercijalne banke i dalje povećavaju udio na tržištu. 

Njemačke štedionice su također vrlo utjecajno i vode obrazovne programe - postoji čak i sveučilište, sveučilište Financijske grupe štedionica. 

Njemačka je jedna od rijetkih razvijenih zemalja koja obilježava Svjetski dan štednje, osnovan 1924. godine i slavi se u 29 zemalja (od kojih su većina danas zemlje u razvoju), kada mnoga njemačka djeca odvedu svoje svinje u banku. 

To signalizira kulturu pripreme za najgore - što bi se moglo nazvati i otpornošću na izgradnju - i dijelom bi moglo objasniti uvjerenje njemačkog ministra za gospodarska pitanja da će njegova zemlja fiskalno izaći iz šume za nekoliko mjeseci. 

Kako tu kulturu možemo razviti drugdje? 

Bankarstvo orijentirano na zajednicu

Capital One pokušao je u SAD-u započevši prvi neformalni nacionalni dan štednje 2017. I zasigurno, kreditne unije, banke u zajednici i financijske institucije za razvoj zajednice pomažu svojim klijentima u donošenju financijski ispravnih odluka. 

Ali može li se isto reći i o najvećim bankama u zemlji? 

Kao kupca njih dvojice, ako sam pitala: da li najveće banke teže uštede ili kreditne proizvode teže? Moj bi odgovor bio: ovo drugo. 

Iako Bank of America, Citi i JPMorgan Chase imaju impresivne inkluzivne napore za financiranje, oni i dalje naplaćuju štedne račune iz razloga koji ostaju neuvjerljivi. Potrebno nam je više bankarstva orijentirano prema zajednici. 

Proteklih je tjedana bilo zanimljivo vidjeti temelje velikih banaka kako velikodušno daju donacije neprofitnim organizacijama, Fond solidarnog odgovora Covid-19 i programe zajednice. 

Na primjer, Citi i JPMorgan Chase donirali su 15 milijuna dolara; daleko više nego što je mogla dati bilo koja banka u zajednici. 

No, koliko god to bilo dobrodošlo, ovdje se moraju izvesti paralele s čekovima od 1,200 dolara koje je napisao Fed. Ako najveće svjetske banke zaista žele izgraditi otpornost u zajednicama i pružiti financijsku zaštitu od tih događaja, onda, kad izađemo iz ove krize, trebale bi uložiti svoj trud u povećanje štednje i oduzimanje klijenata od kredita. 

To bi također moglo pomoći izgradnji otporne ekonomije.